Korona je ove godine otkazala Malogospojinski vašar i poremetila Čivijadu, ali to nije razlog da se Šapčani i dalje ne ponose svojim čuvenim nadimkom
Druga polovina septembra je vreme u kojem se u Šapcu najviše svetkuje. Pod ruku idu čuveni Malogospojinski vašar i ništa manje poznata Čivijada, ovdašnji građani bi rekli belosvetski festival humora i satire. Ove, 2020. godine korona je neočekivano poremetila višedecenijski ritam: vašar nije održan, a Čivijada je obeležena u znatno skraćenom formatu, više vituelno nego na ulicama.
Panađuri u Mačvi (Šapcu) i Podgorini pominju se još u 14. veku, u doba Kneza Lazara Hrebeljanovića, a sve do početka Velikog rata grad je imao dva vašara, još jedan o Đurđevdanu. Kao manifestacija u slavu šeretskog duha, Čivijada je zaživela 1968. godine, ali su svoj nadimak, kojim se, kako je to sročio stari, sada počivši novinar Vitomir Bujišić, Šapčani ponose i prepoznaju u školi, vojsci, kafani, ratnom jurišu, bežaniji, na svadbi… oni dobili čitav vek ranije. A pominju se bar četiri varijante.
Prema prvoj priči, njeno veličanstvo – šabačka čivija vezana je za valjevskog trgovca Marka Kabalu, koji je po ovim krajevima prodavao na veliko rakiju. Po obavljenom poslu voleo je da se karta, zbog čega je često navraćao u Šabac, gde je za kockarskim stolom ostajao po dva-tri dana. Za to vreme, Šapčani bi podnapili njegove rabadžije, istočili veću količinu šljivovica i umesto nje u burad nasuli vodu.
Kažu da ni Kabala nije ostajao dužan. Tako je jednom prilikom u kafani kod svog prijetelja i velikog šaljivdžije Mije Ražića na kartama dobio veću sumu novca, fijaker i dva vranca. Pogodba je bila da Šapčani fijaker doteraju u Valjevo i tamo ga predaju Kabali, koji je za tu priliku okupio veći broj svojih sugrađana. Pred samu primopredaju, gazda Mija je naredio svojim momcima da povade čivije iz točkova. Ne sluteći ništa, Kalaba se popeo na fijaker, poterao vrance desetak metara i – završio u prašini.
U Šapcu je 16. septembra 1906. godine izašao prvi broj lista za šalu, zabavu i satiru “Šabačka čivija”, koji ne nastanak gradskog nadimka ovako objasnio: “U stara vremena, kada su se seljaci vraćali sa šabačke pijace, pošto su prodali svoje proizvode, usput bi svraćali u kafane, kojih je tada bilo dosta u svim šorovima, a naročito na Kamičku. Popili bi onako s nogu, po jednu, a neko i po više čokanja ili satljika. Krenuvši kućama, počeli bi da se utrkuju svojim taljigama. Onako, napiti i veseli, jedan drugom bi povadili čivije sa točkova.”
Po trećoj verziji, Šapčani su čiviju izvadili iz fijakera, kojim se u njihov grad dovezao knez Mihailo Obrenović. Sav važan, vladar se vozao po gradu u kojim je gospodario njegov stric Jevrem Obrenović, a klavir svirala Jevremova ljubimica Anka, koja je svoju ćerku Katarinu nameravala da uda za skoro razvedenog kneza. Drugoj dinastiji (Karađorđevićima) naklonjeni Šapčani, uspeli su da knezu Mihailu izvuku čiviju iz točka, a otresajući blato s odela, on je samo izustio – “Čivijaši”.
U četvrtoj priči uloge su izmenili knez Mihailo i prvi novovekovni kralj Srbije Milan Obrenović, a poenta je ostala ista.
Prva Čivijada 1968. godine protekla je u znaku osnivanja Čiviške republike, sedme u tadašnjoj SFRJ, koja svoje mesto nije dobila u geografiji, ali jeste u budućim antologijama humora i satire. Za njenog prvog predsednika izabran je Mile Stanković, Šapčanin koji je Radio Beogradu vodio godinama najslušaniju emisiju “Veselo veče”. Već druga manfestacija zatalasala je javnost i dovela do zabrane lista “Čivija”. U štampariji “Politike” zaplenjeno je 10.000 primeraka čiji je urednik bio Milovan Vitezović, a autori tekstova Branko Ćopić, Vlada Bulatović Vib, Duško Radović, Matija Bećković, Brana Crnčević…
Čivijašku republiku ukinuo je 1992. poznati šabački pesnik Dragiša Penjin i ustanovio Čivijaško knjaževstvo, a sebe proglasio za čivijaškog knjaza. Posle njegove smrti 2000. godine Čivijada se ponovo vratila u republikanske vode u kojima je i danas.
Najbolji na konkursu 2020.
U okviru Čivijade, već decenijama, organizuje se javni konkurs za izbor najboljih satiričnih priča, karikatura i aforizama. Ove, 2020. godine u kategoriji priče laureati su bili Ljubomir Ilić, Milko Stojković i Aleksandar Stojadinović (dve druge nagrade), kao i Vladislav Vlahović i Veselin Milićević (dve treće nagrade). Za najbolju karikaturu proglašen je rad Ivana Todića, druga nagrada pripala je Mići Miloradoviću, a treća (dve) Draganu Milutinoviću i Zoranu Mihailoviću. Od aforističara su nagrađeni Milan R. Simić (prva), Aleksandar Čotrić i Aleksandra Filipović (dve druge) i Zoran Đurović i Vasil Tolevski (dve treće).